 |
.nenasilna.komunikacija |
|
.nenasilna.komunikacija |
autor: marshall b. rosenberg
prijevod: sonja stanić
izdavač: centar za mir,
nenasilje
i ljudska prava - osijek
županijska 7
hr-31000 osijek
"ono što želim u životu je suosjećanje, strujanje između mene i drugih utemeljeno na uzajamnom davanju od srca."
m.r.rosenberg
većinu sam svog života bio preokupiran dvama pitanjima, vjerujući da je u našoj prirodi uživati u davanju i primanju na suosjećajan način. što nas otuđuje od naše suosjećajne prirode i navodi na nasilna i izrabljivačka ponašanja? i obrnuto, što omogućava nekim ljudima da ostanu povezani sa svojom suosjećajnom prirodom čak i pod najtežim okolnostima.
ovim sam se pitanjima počeo baviti još u djetinjstvu, negdje u ljeto 1943. kada se moja obitelj preselila u detroit, michigan. drugi tjedan po dolasku izbio je međurasni rat potaknut incidentom u parku. u sljedećih nekoliko dana smrtno je stradalo više od četrdeset ljudi. naš je dio grada bio u centru nasilja tako da smo proveli tri dana zaključani u kući.
nakon što su nemiri završeni i počela škola, otkrio sam da ime može biti jednako tako opasno kao i boja kože. kada je učitelj prozvao moje ime, dva dječaka su me pogledala s mržnjom u očima i prosiktala: „jesi li ti čifut?" nikada do tada nisam čuo tu riječ i nisam znao da ju neki ljudi koriste kao pogrdan izraz za židove. sačekali su me nakon škole, bacili na zemlju, šutali i tukli.
od tog ljeta 1943. tražio sam odgovore na dva pitanja koje sam gore spomenuo. što nas osnažuje, na primjer, da ostanemo povezani sa svojom suosjećajnom prirodom čak i pod najgorim okolnostima? mislim na osobe kao što su etty hillesum, koja je ostala suosjećajna čak i dok je bila podvrgnuta grotesknim uvjetima njemačkog koncentracijskog logora. kao što je napisala tada u svom dnevniku:
"mene nije lako uplašiti. ne zato što sam hrabra već stoga što znam da imam posla s ljudskim bićima i da moram pokušati najjače što mogu „razumjeti sve što bilo tko ikada čini". to je bila prava važnost toga jutra: ne to što je nezadovoljan mladi gestapovac vikao na mene, nego što nisam osjetila ogorčenje, već istinsko suosjećanje i rado bi ga bila pitala: 'jesi li imao jako nesretno djetinjstvo, je li te djevojka iznevjerila?' da, izgledao je maltretiran i primoran, zlovoljan i slab. voljela bih da sam se počela baviti njime tamo i tada, jer znam da su jadni mladi ljudi poput njega opasni čim ih se pusti na čovječanstvo."
etty hillesum: dnevnik
proučavajući čimbenike koji utječu na našu sposobnost da ostanemo suosjećajni, zapanjila me ključna uloga jezika i načina na koji koristimo riječi. od tada sam identifcirao specifčan pristup komunikaciji - govoru i slušanju - koji nas vodi da dajemo od srca, povezujući nas sa samima sobom i jedne s drugima na način koji dopušta procvat naše prirođene suosjećajnosti. nazvao sam ga nenasilna komunikacija, koristeći termin nenasilje kao što ga je koristio i gandhi - misleći pri tome na prirodno stanje suosjećanja kada nasilje nestane iz srca. iako možda ne smatramo da je način na koji govorimo „nasilan", naše riječi često vode do povrede i bola, bilo u drugima ili nama samima. u nekim je zajednicama proces koji opisujem poznat pod imenom suosjećajna komunikacija. kratica nk se koristi u ovoj knjizi bilo da se govori o nenasilnoj ili suosjećajnoj komunikaciji.
nk je utemeljena na jeziku i komunikacijskim vještinama koje jačaju našu sposobnost da ostanemo ljudska bića, čak i pod teškim uvjetima. ona ne sadrži ništa novo; sve što je integrirano u nk poznato je već stoljećima. ona je tu da nas podsjeti na nešto što već znamo - kako bi se trebali odnositi jedni prema drugima - i da nam pomogne živjeti ta znanja. vidimo odnose u novom svjetlu kada čujemo svoje duboke potrebe i duboke potrebe drugih. usmjerimo svjetlo svijesti na mjesta gdje se nadamo da ćemo naći ono što tražimo.